Naš Roko osvojio zlato na Svjetskom prvenstvu robotike

Naš Roko Parać upravo se vratio iz Japana gdje je osvojio zlato na Svjetskom prvenstvu robotike. Kakvi su dojmovi s natjecanja, kad i kako je počela njegova ljubav prema robotici i kakvi su mu planovi za budućnost, te zašto umjesto ljetovanja ostaje na ugodnih +40 u Zagrebu ispričao nam je naš mladi perspektivni robotičar.

ZZ: Jučer si se vratio iz japanske Nagoye, zajedno sa svojim kolegama, gdje ste u u konkurenciji mladih robotičara iz 40 zemalja uspjeli osvojiti zlato?

RP: Jesmo. Devet naših ekipa se natjecalo i osvojili smo brojna priznanja i medalje.

ZZ: Čestitamo! To je stvarno velik uspjeh, pogotovo jer znamo da robotika kod nas nije dovoljno razvijena. Zapravo nema dostupnih mentora i sve se svodi na nečiju dobru volju, zar ne?

RP: Tako je. Ja sam se robotikom počeo baviti u osnovnoj školi. Ponudili su nam je kao izborni predmet i meni se to učinilo zanimljivim. Već na prvom satu sam znao da je to to!

ZZ: Kakvo je stanje s robotikom u Zagrebu, ili Hrvatskoj? Imate li dovoljnu podršku?

RP: Pa zapravo je najveći problem što fale oni koji će nas zamijeniti. Mi ćemo iduće godine biti prestari za daljnja natjecanja. Primjerice, na svjetsko natjecanje u 6 mjesecu iduće godine neće tko imati ići. Jednostavno nema novih mladih kandidata.

ZZ: Što misliš zašto je tako? Nema interesa ili?

RP: Nema mentora, robotika nije ponuđena opcija u recimo srednjim školama. Ni ja nemam nikoga u MIOC-u tko bi mi bio mentor. Trebalo bi nekako dati opciju učenicima i siguran sam da ih ima puno koji bi se našli u tom svijetu. Ima kod nas odličnih kandidata za mentore, ali oni se ne bave podukom djece, imaju svoje poslove, i valjda nemaju vremena ili ih to ne zanima, tako da je tu velika rupa.

ZZ: A tko vam je pradavao robotiku u osnovnoj školi?

RP: Naš profesor tehničkog. Imali smo sreće da smo išli baš u tu školu.

ZZ: I kako je taj mali hobi prerastao u tvoju specijalnost?

RP: Ne znam zapravo, valjda slučajno. Sve me to jako zanimalo i malo po malo sam učio sve više i radio sve više, pa je napredak bio nužan.

ZZ: Koliko svog slobodnog vremena trenutno posvećuješ robotici?

RP: Pa recimo 10-15 sati tjedno, plus vikende koje provodim kod svog mentora u podrumu.

ZZ: U podrumu?

RP: Pa da, jer nemamo neki klub ili neki zvanični prostor, tako da se radionice održavaju u privatnom prostoru našeg mentora. Zapravo je to sve stvar njegove dobre volje i želje da radi s nama i da mi razvijemo svoj potencijal.

ZZ: Kako izgledaju radionice?

RP: Pa mi uglavnom sastavljamo robote, programiramo ili se pripremamo za natjecanja. Uvijek imamo neki cilj.

ZZ: Koliko vas ima?

RP: Izdvojio bi svog prijatelja i partnera Matka, koji je evo upravo upisao FER, njegov brat Janko, Andrija… Ma zapravo ima nas nekolicina. Sve nas je okupio naš mentor Zoran (Pribičević).

ZZ: Kako ste se spojili?

RP: Pa kako smo ja i moj frend Matija bili dosta dobri u osnovnoj, poslali su nas kod jednog profesora Kolarića, i tamo smo išli na radionice. Tu sam postigao te neke svoje prve bolje rezultate, na prva dva svjetska natjecanja. I tako sam upoznao Matka, a Zoran je Matkov tata. I tako korak po korak, mi smo napravili svoju ekipu i Zoran je postao naš trener.

ZZ: Jeste li vi onda osnovali neki klub ili kako to ide u svijetu robotike?

RP: Zapravo ne, jer kod nas se na natjecanja možeš prijavljivati i kao pojedinac. Nema nekog pravila da moraš biti u klubu ili tako nešto. Mi zapravo radimo kao pojedinci koji su se udružili. Grupa smo, ali ne na nekom papiru, već ovako uživo.

ZZ: Bili dio kluba ili ne, vi ste pravi ozbiljni robotičari, čemu svjedoče i razna priznanja. No, osim toga ti si i učenik MIOC-a, škole koja je na glasu kao prilično zahtjevna. Je li ti teško uskladiti robotiku i učenje?

RP: Pa zapravo i nije. Sad sam završio treći razred srednje i prošao sam s 5,0. Sve se nekako stigne kad imaš dobar plan.

ZZ: U kojoj kategoriji si se natjecao u Japanu? Kakav je bio vaš robot?

RP: Natjecao sam se u kategoriji Soccer Light Secondary i osvojili smo zlato u super timovima. Naš robot je robo-nogometaš koji teži do 1,1 kg. Njegov zadatak je da sam igra nogomet, odnosno da zabije što više golova suparničkoj ekipi, odnosno robotima.

ZZ: Znači, vi unaprijed isplanirate cijelu taktiku i isprogramirate svoje robote bez da znate što i kako će suparnici “igrati”.

RP: Da, roboti igraju s loptom koja je puna infracrvenih zraka i mi isprogramiramo kako i kada će, ajmo to tako reći, pucati naši roboti. Zapravo je to sve prilično kompleksno.

ZZ: I zvuči tako. Osim što planirate strategiju vi prije toga sami sastavite svoje robote, odnosno konstruirate ih i zatim se bavite programiranjem. Je li u grupi svatko zadužen za nešto ili?

RP: Svaki od nas zapravo zna sve, odnosno sposoban je sam za svaki korak od ideje do realizacije. Baš za ovo svjetsko natjecanje, ja sam se malo više bavio programiranjem, a Matko samim konstruiranjem robota. Ali inače, ponavljam svi radimo sve, jer cilj naših radionica je da što više naučimo o svakom koraku u robotici.

ZZ: Zvuči totalno super i istovremeno jako komplicirano, a pogotovo kada si najbolji na svijetu baš u tome. Što misiš koliko će ti ovo priznanje koristiti u budućnosti? Što ti zapravo ova nagrada znači?

RP: Osim što je odličan osjećaj biti najbolji u nečemu što voliš, zapravo ništa. Značit će mi nadam se za upis na faks. Da živimo u nekoj drugoj stranoj zemlji vjerojatno bi dobili neke bolje uvjete za rad ili nešto tako, ali kod nas to zapravo ne predstavlja ništa.

ZZ: To je stvarno žalosno, no kad smo već spomenuli fakultet, kraj srednje škole se bliži, odličan si učenik, imaš hrpu medalja sa svjetskih natjecanja, što planiraš dalje?

RP: Planiram studirati u inozemstvu, kao što već znate. (smijeh) Kod nas zapravo nije tako razvijeno ono što me zanima. Dosta sam toga već naučio i ne bi volio ići ispočetka. Volio bi imati dobre uvjete da što više mogu naučiti na faksu, osobito praktično.

ZZ: U sklopu studija bi volio nastaviti s robotikom ili te zanima još nešto?

RP: Mene zapravo najviše zanima umjetna inteligencija. Zanima me rješavanje problema uz pomoć umjetne inteligencije, to mi se čini vrlo praktičnim i jako korisnim za budućnost. Iako još ne znam puno o tome, vidim se u tom području.

ZZ: Bill Gates kaže da umjetna inteligencija jedan od tri studijska smjera koja bi preporučio svim budućim studentima, baš smo nedavno pisali o tome, tako da moram primjetiti, u trendu si.

RP: (Smijeh) Pa to polje je još prilično neistraženo i mislim da će u budućnosti biti od presudne važnosti u rješavanju mnogih svjetskih problema.

ZZ: Sad si u Zagrebu, planiraš na more?

RP: Ne, sad se planiram baciti na posao. Moram učiti za SAT Subjects testove koje sam prijavio za 07.10., što znam da vam je drago čuti jer mi stalno ponavljate da su za upis na vrhunska sveučilišta potrebni i vrhunski rezultati.

ZZ: Pa da, moramo brinuti za naše polaznike, zar ne? Ostalo ti je još toga za položiti?

RP: Da, moram podignuti SAT Reasoning rezultat, TOEFL me čeka. Da, još puno posla.

ZZ: Ali trud i rad se uvijek na kraju isplati. Još jednom čestitke na osvojenom zlatu, a sad idemo skupa po 800/800 na SAT Subjects!

RP: Tako je! Hvala na čestitkama, idem sada učiti (smijeh)!

Jako smo ponosni na našeg Roka, a još više na njegov neumorni i predani rad, i sigurni smo da uz toliko truda ni rezultat neće izostati!